Osvrti, recenzije...



Na krilima ljeta ili Ushićenje duše - Đurđa Parać, prof
Riječ urednice o pjesniku i knjizi - Vlasta Zaloker
Život je pjesma - Zdenka Mlinar
Poimanje ljubavi kroz putovanje duše - Željka Cvetković, prof.
Turopolje - duhovna vertikala bića - Željka Cvetković, prof.
Govor tišine - Željka Cvetković, prof.
Roditeljska ljubav - zalog sretnog djetinjstva - Željka Cvetković, prof.
Tragovi - Đurđa Parać, prof.
Bljeskovi osobne promatračnice - Đurđa Parać, prof.
Riječ kao dah, kao otkucaj srca, kao oživotvorenje - Đurđa Parać, prof.
Na izvorištu - Đurđa Parać, prof.




Na krilima ljeta ili Ushićenje duše

Predgovor za knjigu Zdenke Mlinar „Na otoku MIRAKUL“



More, sunce, ljeto, lavanda, masline, smilje, krš, kamen, otok, kao vječna inspiracija i onih prošlih i onih budućih pjesničkih pokušaja koji streme dotaknuti ono iskonsko u stvaranju; ono iskonsko uvijek je poticaj na stvaranje, poticaj je na ovjekovječenje uzvišenih trenutaka ushićenja pred nedokučivom ljepotom prirode. Nije nikakovo čudo da su upravo ti uzvišeni trenutci, u pokušaju stapanja s njenim okruženjem, potaknuli Zdenku Mlinar da cijelu knjigu pjesama "Mirakul" posveti isključivo otoku sa svim njegovim ljepotama nad kojima i pjesnički duh posustaje u traganju za izrazom neizrecivog.


Miraculum (lat. čudo), pred kojim je ustuknula, pjesnikinja, začuđena kao dijete, pjeva trenutke svoga stapanja i svoga prožimanja sa svime što je stvoreno. Ushićena i nevidljiva pred čudom svijeta, duhom uronjena u čaroliju prelamanja, hvata sličice i nezaboravne trenutke vlastite metamorfoze. Traži riječi, traga za rimom. Želi prenijeti ritam pulsiranja trenutka, na momente više, na momente manje uspješno, ali zasigurno u osjećaju plemenitih poriva, rađa pjesmu, da bi u kratkoj formi otkrila pjesnika u potpunosti. Pjesmu, više ili manje stilski dotjeranu, u ovom času nije od presudne važnosti. U ovom času važna je nakana - opjevati ljeto i dragi joj otok koji u njoj pobuđuje najtananije osjećaje!


Otok u kojem "svi ljubav žive", "radost života im u srcima", "lavanda plavetnilom opijena", "valovi i stijenje ljube se strasno", a "čuvarica otočkog blaga", duše čiste, bdije nad otokom. Mirakul! Čudo u kojem sve živi, diše i pjeva istim ritmom! Ritmom vječne ljubavi!


Otok, čiji zalazi sunca i jutarnje rose, čiji ljudi i kamen, pa čak i cvrčkova glazba, nose pečat vječnog i neuništivog u sebi; pjesnikinja to duboko osjeća i divi se toj igri prolaznoga u vječnome, u igri u kojoj ne može ostati nijema, može biti samo ushićena i začuđena kao dijete - da bi porodila pjesmu. Pjesmu iskrenu, nepatvorenu. Pjesmu ushićene duše. Taj ushit je vječna pjesma života koji dolazi i prolazi, a ostaje - MIRAKUL.


Nije Zdenka jedina koja je ustuknula pred ljepotama Iskona. Mnogima se to događa. Ali Zdenka je zasigurno jedna od rijetkih koji pokušavaju stopiti se, pa makar samo na trenutak, s onim vječnim i neprolaznim. Stopiti se u Jedno. U ono Jedno što kao ljubav caruje nad ovim svijetom. Njezine pjesme su pune ljubavi i poštovanja prema tome i takvome svijetu.


Tko se ne pita, tko se ne čudi, taj i ne zna da živi, kaže mudrosna. Zdenka Mlinar je od onih životnih tragalaca koji udišu punim plućima upravo ovaj i ovakav, u svojoj prolaznosti kao i u svojoj vječnosti, čudesan svijet.


Prožeta nadasve iskrenim osjećajima, kroz svoju pjesmu želi posijati polje ljubavi za one koji nadolaze, a onima koji s njom dijele zajedničke trenutke življenja želi darivati ljepotu svoje duše, u saznanju da je ljepota sama sebi dovoljna. Ljepota ne traži ničiju potvrdu. S toga, primimo ovaj dar sa zahvalnošću.


Đurđa Parać, prof., travnja 2008.


Na početak





Riječ urednice o pjesniku i knjizi

Predgovor II. knjizi pučke poezije Turopolja – „Zemljo moja“ Stjepana Detelića Banskog i Mate Detelića Banskog



Udruga umjetnika „Spark“ i Ogranak „Seljačke sloge“ iz Buševca, izdavanjem zbirke pučke poezije autora Stjepana Detelića Banskog i njegovog oca, Mate Detelića Banskog, nastavljaju tradiciju prikupljanja i očuvanja stvaralaštva pučkih pjesnika Turopolja. Slijedom toga, biblioteka Suvremeno pučko pjesništvo Turopolja dobiva drugu zbirku suvremene pučke poezije.


Pisana riječ je dragulj neprocjenjive vrijednosti. Neuništiva je, vječna. Odraz je trenutka i vremena koje će ubrzo pasti u zaborav, a pisana riječ će uvijek biti rado čitana, neovisno da li će je autorica ili autor čitati članovima svoje obitelji, prijateljima, da li će imati mogućnost izdati vlastitu zbirku ili će stih ostati sakriven u nekoj bilježnici spremljenoj na dno ladice ormara.


Pučki pjesnici se ipak razlikuju od ostalih pjesnika. Njihovi su stihovi zrcalo njihove duše, neopterećeni formom, određenim normativima, otvorena srca daju sebe u stihu koji njih ushićuje i odraz je njihove ljubavi prema voljenoj osobi, prema obitelji, domovini, prijateljima ili prirodi. Jednostavnim izričajem progovaraju o svakodnevnim događajima i uglavnom zaziru od žalopoljki. Njihova je poezija vedra, poletna, puna ljubavi. Nećete u njoj pronaći licemjerja, snishodljivosti, zloće ni jala. Pučki pjesnici zrače dobrotom, pozitivnom energijom i vjerom u boljitak.


Onog trenutka kad sam upoznala Stjepana Detelića Banskog, znala sam da je riječ o iznimnoj osobi.


Njegovo je lice odavalo sretnog i zadovoljnog čovjeka, punog ljubavi prema bližnjima i svima i svemu što ga okružuje. Njegove su oči blistale posebnim sjajem. Stjepan Detelić Banski ne stvara da bi se natjecao, on stvara zato što voli pisati stihove o svojim bližnjima, voli izražavati svoje osjećaje i želi da svi oni koje voli znaju za njegove osjećaje. Njegovi stihovi ne poznaju tajanstvenost, skrivene misli ni tjeskobu. Oni su jasni kao dan. Riječi koje Stjepan Detelić Banski ostavlja na papiru zaokružuju njegovu osobnost. Direktan, čestit, druželjubiv, vrijedan i pažljiv. Takav je on. Nesebičan, rekli bi „duša od čovjeka“. Želja mu je bila da i stihovi njegovog pokojnog oca Mate Detelića Banskog budu uvršteni u ovu zbirku. Tako se stvaralaštvo dva pokoljenja Detelića Banskih našlo na jednom mjestu, u jednoj zbirci.


Vlasta Zaloker, rujna 2013.


Na početak





Život je pjesma

Predgovor knjizi „Bože, Tebi hvala“ koautora Blaža Božića i Zdenke Mlinar



Kako već deset godina pišem poeziju, koja mi upotpunjuje radost življenja i pomaže mi nositi se s nedaćama i radostima koje čine život, tako sam sa silnim užitkom svoje pjesme i poklanjala ljudima do kojih mi je stalo i koje volim. No, među prvima je, a drugačije nije ni moglo biti, bio moj Djed Blaž, koji je, ponosan i njima očaran, i sâm počeo smišljati stihove. I, išlo mu je. Smišljao ih je, slagao i pamtio, te čekao (nerijetko i mjesecima) da ih netko zabilježi!


Neizmjerno sretna što sam ga potaknula na to da iz dubine svojih sjećanja izvlači životne tuge i radosti, i to krajem devetog i početkom desetog desetljeća života, to sam imala i jaku želju té njegove i te kako razborite stihove i zabilježiti. Pospremiti na sigurno, te sačuvati kao trajnu uspomenu na Djeda, ali i ostaviti svojoj djeci i ostalim mnogobrojnim Djedovim potomcima, taj pisani trag, kao obiteljsku baštinu.


Stavivši taj zadatak pred sebe, nije mi preostalo ništa drugo već prihvatiti se posla i raditi. Raditi s nedostatkom znanja i hrabrosti, ali i bez Djedova društva i njegovih dragocijenih odgovora na pitanja koja sam mu tijekom rada željela postaviti. Naime, ispred mene su bili rukopisi, nerijetko, napisani u nekoj žurbi i s nedostatkom činjenica koje sam mogla saznati samo od Djeda, a dijelila nas je udaljenost od četiri grada. Što se pak tiče telefonske veze, na koju ste, pretpostavljam, već pomislili, složit ćete se, nije ni za usporedbu s razgovorom – licem u lice. A bilo je tu i moje neiskustvo s ovom vrstom posla (uređivanje, predgovor i stvaranje knjige, uopće.), kao i nedostatak hrabrosti, koju sam, ne znam ni kako, uspjela izvući iz sebe.


No, da bih uopće nešto napravila i da ne bih komplicirala, odlučila sam prestati žaliti nad okolnostima i svojim umijećem, te nešto i učiniti. A kako već, evo, imam uvodni dio teksta, nastavit ću na pomalo neuobičajen način. S kraćim Djedovim životopisom:


Blaž Božić, rođen početkom XX. stoljeća, star 90 godina, rodio se, živio i živi u zemljama nepravde, ratova, pohlepe...! U zemljama s ljudima grešnim, pa je tako i sâm grešnikom postao... i ostao. Grešnikom i bićem malim, malim k'o mravak što je, Božjim stvorom koji na zemlji u prolazu je samo. A kako stvari stoje, prije nego stigne u Kraljevstvo Njegovo, takav i takve iste zemlje i ljude će i napustiti.
Rođen zdrava i „simetrična“ tijela – s dvije noge i dvije ruke, dva oka i dva uha, ali u zemljama i s ljudima, gore već spomenutih osobina, u kojima i s kojima je živio, nije imao sreću takav i ostati! Tako će mu, već u trećoj deceniji života, tijelu biti pridodano nekoliko gelera, a oduzeti desna ruka i dio bedrene kosti. Nakon čega će mu pak biti pridodana oznaka državnog neprijatelja, a oduzeta mogućnost ravnopravnog suživota. Pa će mu potom, na ljutu muku, pridodati zasluge za stvaranje Domovine, a oduzeti ljudsko dostojanstvo i pravo na dom.

No sve bi to nazivao Božjom kušnjom i križem svoga života. I nije odustajao, niti spuštao glavu! Prihvativši hrabro svoj križ, osakaćena tijela ali ne i duha, te čvrste vjere (jer vedrinu duha i čvrstoću vjere nikome i nikada nije dao niti prodao) ponosno je gazio, kako po livadama i putevima cvjetnim, tako i po trnovitim, dračnim. Gazio, po stazi i liniji života svojeg.

I zamislite! Osakaćenom i siromašnom, ponižavanom i gladnom, bosom i golom, život mu je bio ispunjen ljubavlju, zadovoljstvom, pjesmom; mirom u srcu, srećom u duši. I dok su geleri desetljećima šetali njegovim tijelom, on je ostavljao dojam najzdravijeg i najsretnijeg čovjeka na svijetu.

Ali i danas, u svojoj 91. godini! Pa tako, s tijelom od preostale, istrošene i naborane kože koja visi na dotrajalim kostima, on pjeva i smišlja stihove. Recitira i dariva. Pjesmom dozvati hoće vječnu studen, koja samo što nije došla!

Stoga, pjesmi i životnoj radosti u čast, te u slavu i zahvalnost Bogu i Njegovoj milosti koje Djed Blaž u svojim pjesmama uzdiže na najvišu razinu, dolazim i do zaključka da bih ovoj Prvoj Djedovoj zbirci pjesama mogla dati i simboličan naslov – „Bože, Tebi hvala“. A u zbirci je svoje mjesto našlo dvadeset i pet (25) Djedovih pjesama, nastalih, kako već i spomenuh, krajem devetog i početkom desetog desetljeća njegova života. No, tu su i moje dvije pjesme, koje su, u neku ruku, i začetnice ove zbirke. A kako sadržaj svih pjesama ocrtava živu sliku njega samog, njegovih misli, patnji, želja i shvaćanja, tako zbirka s pravom može nositi i karakter autobiografskog djela. Djela u kojem su sjedinjena dva vremena – vrijeme novonastale zbilje i vrijeme mladosti i djetinjstva, koje je i izvor rijeke života.


Pjesme sam podijelila u četiri ciklusa:


  1. Devedeset mi je godina, tek“ ciklus je koji govori o lakoći s kojom Djed nosi svoje godine, te o zahvalnosti Bogu za darivani život i umijeće praštanja. O bogatstvu ljubavi kojom je osvjetljavao tamnim tonovima obojane stranice života, ali i o životnoj zrelosti i mudrosti. Čitanjem pjesama dolazi se do spoznaje da je Djed umjesto čežnje za nedostižnim tragao samo za toplinom, bliskosti i duševnim mirom, a njih je pronalazio u obitelji stvorenoj s voljenom ženom i u Majci Zemlji, onoj koja sve daje i sve uzima. Opis je to ružnih i lijepih trenutaka života kojima je želio produžiti trajanje, te zamišljati i radovati se susretu s Bogom i rajskom pjesmom – susretu s vječnosti.

  2. U ciklusu „Ptičji pjev“ Djed svoj život uspoređuje sa životom ptica, tih rajskih i bezgriješnih bića, najsiromašnijih i najradosnijih bića na svijetu. Bića, čiji život je pjesma. On čak i svoju djecu (nazivajući ih imenima ptica: prepelice, golubovi, djetlići) uspoređuje s ptićima. A pjesme su u ovom ciklusu obojene i dozom humora, kojim Djed na šaljiv način opisuje obiteljsko okružje, što je pak i u stvarnosti bogatstvo njegove svakodnevice.

  3. U trećem ciklusu, „Ne daj, Bože“, Djed dotiče i područje politike te se vraća u vremenâ ratova, iskazujući tako nezadovoljstvo sadašnjim stanjem u voljenoj mu državi, ali i bojazan za njenu budućnost i budućnost svojih potomaka. S punim pravom, mislim.

  4. Četvrtim ciklusom, „Djedu s ljubavlju“, odlučila sam zbirku dopuniti sa svoje dvije pjesme: „Moj djed“ i „Pismo djedu“, koje sam s neizmjerno mnogo ljubavi napisala i darivala Djedu. A one su mi i na poseban način drage, tim više što je pjesma „Moj djed“ i druga pjesma po redu koju sam napisala. Znači, moj drugi poetski korak, moja početnica.

No, svakako želim reći i to da su ljubav i ponos glavni i jedini krivci za nastanak ove zbirke, jer oni su me poticali, nosili i bodrili. Bili nitî vodilje, što je, očito, Djedovih gena dio. Zahvalnost je ovo Djedu za njegovu ljudskost, razboritost i dugovječnost, koje mu je život poklonio, te zahvalnost Bogu što mi je dao priliku upoznati ga i doživjeti. Za razliku od drugog djeda (očevog oca), kojeg, kad sam se rodila, među živima više nije bilo. I za kraj, ovu bih zbirku pjesama rado ponudila i kao dar svima onima kojima pisana riječ nešto znači, svima koji vole i koji su voljeni, ali i onima koji nisu imali sreću osjetiti radost života i bogatstvo ljubavi; njenu toplinu – toplinu obitelji.


Zdenka Mlinar, rujna 2006.


Na početak





Poimanje ljubavi kroz putovanje duše

Pogovor zbirci poezije "Putovanje duše" Gordane Gerhardinger Šipek


 "Jedina važna stvar,
kad budemo odlazili,
bit će tragovi ljubavi
što ćemo ih ostaviti za sobom."

Albert Schweitzer




Životna suzvučja, osnažena dugogodišnjim kreativnim poticajima, potaknula su Gordanu Gerhardinger Šipek na brojna ljudska i poetska preispitivanja, oblikovana u pisanoj riječi.


Višegodišnja plodna i raznorodna aktivnost u Udruzi umjetnika "Spark" iz Velike Gorice (primjerice, sudjelovanje na glazbeno-pjesničkim tribinama, nastupi na kulturnim manifestacijama u Velikoj Gorici i Zagrebu, objavljivanje pjesama i priča u časopisu Udruge, nastupi u emisijama RVG-a i drugih postaja itd.), konačno se oplodila u ovom poetskom prvijencu.


Zbirka pjesama, znakovito naslovljena kao "Putovanje duše", sastavljena je od izabranih stihova iz razdoblja mladenaštva i zrelosti. Osmišljena je i oblikovana dvojezično: veći dio knjige čine pjesme na hrvatskom književnom standardu a manji dio one prevedene na njemački jezik. Potreba za dvojezičnošću kod Gordane Gerhardinger Šipek nije slučajna ni ishitrena, već je nastala kao rezultat dugogodišnjeg boravka u njemačkom gradu Münchenu. Inače, autorica je po struci profesorica njemačkog jezika i filozofije, a svoje prevoditeljske sposobnosti dokazuje, između ostalog, i u nadahnutim prepjevima poezije hrvatskih pjesnika na njemački jezik.


Spomenuti stvaralački raspon (mladost – zrelost) iskustveno mijenja svaku osobu. Gordani Gerhardinger Šipek je životna zrelost donijela pronalaženje željene pjesničke biti.


"Putovanje duše" predstavlja i objedinjuje njenu težnju za uzvraćanjem dobrote, plemenitosti, nesebičnosti i iskrenosti dragim i voljenim osobama. Zato je ova zbirka utjelovljenje specifičnog intimnog mikrosvemira kakav se najprikladnije izriče u stihovima. Pjesnikinja stihotvorstvu pristupa jednostavno, samozatajno i tankoćutno, bez težnji za inovacijom i eksperimentom – poeziju podastire pred čitatelje kao cvjetnu livadu, prepunu najraznolikijeg cvijeća. Pri tom im prepušta mogućnost odabira, doživljaja i pronalaženja vlastitih odgovora na postavljena pitanja... Tu nepatvorenu, lako uspostavljivu, vezu omogućava i izborom tema: u beskrajnom ogledalu misli percipiramo odnos prema rodnoj obitelji, domovini, tradiciji, životu u inozemstvu, prirodi, kreativnosti, vjeri, vječnosti...


Ovakav prepletaj tema i motiva se, nesumnjivo, razlikuje od mnogih, naoko sličnih, literarnih ostvarenja: razlikovni element u poeziji Gordane Gerhardinger Šipek je nezaobilazna (ali nenametljiva) filozofičnost, pred kojom čitatelj ostaje otvorena srca, spreman na potpuno zajedništvo u traganju za bitkom.


Samospoznaja, stalno prisutna u svakodnevici, dovodi pjesnikinju do sveobuhvatne ljubavi koja je shvaćena i predstavljena kao duhovna komponenta, utjelovljena kroz Božju nazočnost, pa postaje i ostaje preduvjet za ukidanje prepreka među ljudima. Ona prožima sjećanja na djetinjstvo i voljene pretke (baku Anu Šapković), majku, djecu... Ljubav je zalog za vječnost, iskazan u našim svakidašnjim dobrim djelima, mjerilo i oružje pobjednika.


Kroz ove komponente tragalački duh Gordane Gerhardinger Šipek pronalazi željeno utočište, predajući se pisanoj riječi kao iskonskoj, nezaobilaznoj potrebi.


Željka Cvetković, prof., 2005.


Na početak




Turopolje - duhovna vertikala bića

O zbirci poezije Đurđe Jandriš-Parač TUROPOLE MOJE Joa i ti – jeno zanaviek

 

 

Zbirka kajkavskih stihova “Turopole moje…” Đurđe Jandriš-Parać u cjelini izvire iz ljubavi prema uzvišenom turopoljskom tlu: autorica živi i stvara u posvemašnjem skladu s bogatom turopoljskom tradicijom.Turopoljski zavičaj je ishodište njenog stvaralačkog (pjesničkog i slikarskog) univerzuma. Turopolje i Pleso predstavljaju joj životni eliksir, smisao kreativnog stvaranja i – duhovnu vertikalu bića. Stoga naše pjesničko putovanje s razlogom započinje upravo na Đurđinom kućnom pragu, uz izricanje zavjetnih stihova:

“Tu, vu krilu duoma mojega,
zvira mi svaki smisel.
Tu duša spokoja mi išče!
Zakovoana tu mi je misel.”

Ona je tragateljica autentičnim i dragocjenim identitetom minuloga vremena, koja životnim usudom objedinjuje europska i svjetska prostranstva, a traženi i željeni smisao postojanja pronalazi upravo ovdje, u rodnom Plesu (“Ples kak zipka”, “Hižica”).
Pred nama su nesebično otvorena poetska vrata, na kojima “diši prosenica” zvonke dobrodošlice. Ruku pod ruku, stihom do stiha, pjesnikinja nas nostalgično vodi kroz razdoblje djetinjstva i mladosti:

“(…) Zanaviek
nestalo je vrieme
kaj je bilo tak puno
spokoja i mira.”

“Pamet kak v grovače”

Umjetnička duša spremna je na neprekidno upijanje i oslikavanje prizora drevnog Turopolja,onog zavičajnog obličja koje se neumitno mijenja pred utjecajima suvremenosti. Česta promišljanja o suodnosu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti potiču sjetu, žaljenje i duševnu bol, ali i potrebu za aktivnim (pozitivnim!) promjenama u postizanju kvalitete svakodnevnog života.

U ovim kajkavskim rukotvorinama srca isprepletena su raznolika svjedočanstva o zajedništvu, spokoju, prirodnim ljepotama, starim običajima, skladnim obiteljskim odnosima i poštovanju predaka (“Misel na japicu”, “Autoportret”). Nesumnjivo, ljubav je vječna nit koja ih iznova oživljava i s lakoćom priziva u današnjicu.

Đurđa Jandriš-Parać svojim poetskim perom nastoji, u nizu asocijacija, čim realističnije posvjedočiti i o tragičnim sudbinama malih ljudi (rodbine, prijatelja, sumještana…) koji su do zadnjeg dana života strpljivo nosili križeve i duševne patnje, ostavljajući nam u nasljeđe težnju za boljim životom. (…) Z koantami na pleče,>

natovaren kak osel,
cieloga života
v Zoagreb
je mlieko nosil.
Dotukel ga je taj posel.

“Spoved puklavoga Miška”

Oblikujući jednostavne, svakodnevne i upečatljive zapise o potresnoj, iscrpljujućoj borbi za opstanak, pjesnikinja ne zaboravlja sebi svojstvenu humanističku filozofiju, pa dobronamjerno opominje: “Ne smijemo biti neosjetljivi na tuđu patnju… Ljudima oko sebe možemo pomoći samo uz iskreni osjećaj empatije. Ljubimo svoje bližnje…” Iz duhovne čvrstoće i vjerske snage proizlazi i sposobnost sagledavanja ljepote trenutka i veličine malih, naoko običnih, stvari i pojava. Umjetničko oko Đurđe Jandriš-Parać upilo je neponovljivu ljepotu drevne turopoljske arhitekture “Čardoak”, “Kapelica”, “Buševec”) i oživotvorilo poetsko-slikarske vinjete, nadahnute prirodom:

I kak da je su lepotu svieta zel,
z pogledi frče šoari metepur.

“Metepur”
Vrlo je važno istaknuti da ovu zbirku kajkavskih pjesama prožima visoko razvijena svijest o materinskoj kajkavštini. Obraćajući se najširem čitateljstvu, a osobito izvornim govornicima,Turopoljcima-kajkavcima, pjesnikinja pita: “Može li se cijelim bićem ljubiti turopoljski zavičaj, to naše sveto tlo, a zaboraviti kajkavština?” Naravno da ne, jer zavičaj i jezik, od postanka svakog naroda i svake ljudske jedinke, sačinjavaju nedjeljivu cjelinu. Spoznaja o neželjenom zanemarivanju kaja rezultirala je svevremenskom prisegom:

“A joa bum vikala
če trieba koj bez pameti
i bez mere
da te spuknem ze zaborava.
Muoj predragi KAJ”

“Pučem te ze zaborava”

Naš “predroagi kaj” otimamo zaboravu i sada, dok iznova čitamo ove realistične i sugestivne stihove, slijedeći autoricu u prosvjetiteljskim nakanama: učimo potomke kajkavski, pišimo, govorimo i živimo na kajkavskom, bez stida i ustručavanja, ponosni i svjesni svog identiteta. Sjedinimo se s opjevanom grudom turopoljske zemlje, zavičajem i Domovinom:

(…) A samo v jene grude zemle
sa mudrost se skriva.
Ž num se je stopiti
semu kaj biva.”

“Po svemirske glibline”

Ovo, dugo očekivano, kajkavsko proputovanje nakratko okončavamo tamo gdje smo ga, sa strašću neumornih, pravdoljubivih tragača i započeli: na presvetom, plemenitom, turopoljskom tlu. U stopu nas prati naše povijesno nasljeđe, sukladno izreci koja kaže da je povijest učiteljica života.

Željka Cvetković, prof.


Na početak




Govor tišine

O zbirci poezije "Govor tišine" Zorice Krznar Blagec



Upečatljiva jednostavnost i kristalna jasnoća japanske haiku poezije iznova oduševljava ljubitelje (čitatelje i slušatelje) snažnom izražajnošću. Zato haiku neprekidno potiče pjesnička pera diljem svijeta da se okušaju u ovoj drevnoj, naoko laganoj, ali ipak zahtjevnoj poetskoj formi. Tom poticajnom, profinjenom izazovu nije mogla odoljeti ni uvažena velikogorička pjesnikinja i aforističarka Zorica Krznar-Blagec.

Poštujući osobine haiku poezije, ona se prepušta svakodnevnim nadahnućima, pa unosi u svoje stvaralaštvo i nezaobilazan dašak modernog senzibiliteta. Kao što i sama pojašnjava u Predgovoru, upravo priroda i čovjek u njoj su okosnica knjige. Ta tematska osnovica se u «Govoru tišine» razlistava, rascvjetava i oplođuje u brojnim intuitivnim opažanjima.Ishodište za njih pjesnikinja pronalazi u tišini – tišina i mir nam omogućavaju da uočimo veličinu u malenom. Sadašnjost zahtijeva od pjesnika potpunu stvaralačku sabranost, mogućnost i potrebu poistovjećivanja sa subjektom koji mu je predočen te ustrajnost u bilježenju sadašnjeg trenutka.

Odmaram dušu
u naručju tišine.
Vježbam čekanje.

U naručju tišine smo zamoljeni da blago, neprimjetno i nježno otvorimo čudesna vrata prirode. Nikako ne smijemo remetiti postojeći prirodni sklad, prepun iznenađujuće lijepih suglasja. Bogat je samo onaj čovjek koji se u svakom trenu može, čitavim bićem, poistovjetiti i ujediniti s prirodom. U njoj ćemo osnažiti duh, izoštriti sva čula…

Miris suza
pokošene trave
u mome dvorištu.

Zorica Krznar-Blagec nas poziva na prijateljstvo, druženje i suradnju: okružuju nas neiscrpni izvori života u koje ćemo uroniti dlanove, i nipošto nećemo ostati praznih ruku, očiju, duša i srca.

Komadić neba
između bijelih oblaka.
Plavo jezero.

Biti pjesnik, a ujedno i estet, humanist, ekolog… Ove osobine Zorice Krznar- Blagec uočljive su i u drugoj (sažetijoj) tematskoj cjelini, u kojoj su objedinjeni haiku stihovi o suvremenom društvu. Odlikuje ih autoričina pronicljivost, dobronamjerna kritičnost i, nadasve, suosjećanje. Ako želimo bolji svijet, mijenjajmo se odmah, jer vrijeme nezaustavljivo teče. Riješimo se loših navika, prestanimo zagađivati okoliš, pomažimo jedni drugima…

Skromne kućice.
Na krovu vijore
Dimne zastave.

Slikoviti «Govor tišine» cjelovito je odjeknuo u crtežima Veronike Prvonožec, slikarice i dugogodišnje članice Udruge umjetnika «Spark» iz Velike Gorice. Veronika je, svojom neiscrpnom energijom, podarila ovoj zbirci još jednu dragocjenu – likovnu – dimenziju. «Govor tišine» je željno očekivana knjiga o snazi života i umjetnosti. Pružena nam je na dar, za prosvjetljenje i nove spoznaje.

Željka Cvetković, prof.


Na početak




Roditeljska ljubav - zalog sretnog djetinjstva

O knjizi za djecu "Mamina licitarska srca" Andree Rendulić



Pisanje za djecu i o djeci pruža nam oplemenjujuća nadahnuća. Često ga uspoređujemo s neiscrpnim blagom za kojim neprekidno tragamo. No, ono nije potrošno i prolazno. Trajno je i neiscrpno sve dok u nama živi dijete, uvijek spremno za ulazak u svijet igre i mašte.

 
Spisateljica Andrea Rendulić (po struci profesorica hrvatskog jezika i književnosti, a po zanimanju voditeljica CIP ureda u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu), u tom je ozračju, potaknuta ljubavlju prema djeci i dobroj knjizi, objavila svoje prvo djelo: knjigu „Mamina licitarska srca“. Čitajući uvrštene priče, do danas većinom tiskane u uglednim književnim listovima za djecu „Smibu“ i „Radosti“, prihvaćamo poziv na još jedno izazovno putovanje. Započinjemo ga na kućnom pragu, okruženi i nadahnuti roditeljskom ljubavlju. Raznovrsne priče pobuđuju nas na nova čitanja i promišljanja, zbog svojih vrijednih poruka i pouka.

 
U prvoj tematskoj cjelini pronalazimo priče o prirodi i ekologiji. Autorica potiče djecu (ali i odrasle!) na razmišljanje, aktivnost, otkrivanje i očuvanje prirode. Planeti, prirodne pojave, biljke i životinje postaju nam stalni, bliski pratitelji. Sunce i Mjesec pomažu jedno drugom i sudjeluju u noćnoj nebeskoj čaroliji, a razigrani, dobroćudni oblačići nailaze na sive, zavidne oblake; list i žir s hrasta postaju nerazdvojni prijatelji, izgubljeni dupinčić traži majku; stara ptica poučava mlade ptičice o sadnji novih stabala u parku i podsjeća ih da je rijeka Sava u prošlosti bila bistra i čista...


Andrea Rendulić na taj način, kroz metaforički prikaz ljudskih karaktera i osjećaja, ističe da svaki problem možemo riješiti ukoliko shvatimo važnost očuvanja prirode i pozitivnog gledanja na svijet. Radost, dobrota, velikodušnost, brižnost i suosjećajnost pobjeđuju ljutnju, zavist, zlobu, ljubomoru i druge negativne osjećaje. Dobro nadjačava zlo, bez obzira na stalne prepreke, teškoće i dvojbe iz svakodnevnog života. Razigranost, veselje i sreća potiskuju tugu, neraspoloženje i sjetu.


Druga tematska cjelina sadrži priče vezane uz tradiciju, pretke, obitelj, djetinjstvo, prijatelje i školu. Licitarska srca su odabrana kao nezaobilazna nit vodilja, jer simboliziraju ljubav, vjernost, ljepotu, marljivost... S velikim zanimanjem čitamo priče o izgubljenoj violini, Paolinom satu, maminom prstenu, licitarskim božićnim ukrasima i druge. Andrea nezaboravne događaje iz djetinjstva opisuje podrobno i slikovito, sa zrncima mudrosti i osjećajem istinske privrženosti malim čitateljima. Prepušta im da i sami, na svoj način, kad god požele, proputuju kroz stvarnost i maštu, zavirujući u malena ogledalca s maminih licitarskih srca.
Svaki novi susret s njenim pričama potvrdit će da kvalitetne dječje knjige (priče, bajke, romani i poezija) ni sada, u vremenu obilježenom modernim elektronskim medijima, nipošto ne gube svoj značaj, snagu i privlačnost.

Željka Cvetković, prof.


Na početak




Tragovi

Pogovor zbirci poezije "Sad kad su djevojke najljepše" Olega Sagnera



"Sve je na svijetu prolazno, samo je čovjeku omogućeno ostavljati tragove", pročitala sam negdje, davno, ovu prelijepu misao kojoj bih rado nadodala: stoga je dužnost čovjeka da ti tragovi budu duboko ljudski - sve ostalo je njegova zabluda. Ima li ljepših, plemenitijih, uzvišenijih tragova od ostavljenog, darovanog nadahnuća jednog pjesnika?


Slobodno poetsko strujanje riječi, razgolićeni govor čežnje za ispunjenjem, traganje za vlastitim vrijednostima, propinjanje, intelektualno, emocionalno, duhovno, a nadasve herojsko hrvanje sa patnjom i smrću, sabito u stihove – stvaralačka misao oteta zaboravu uranja u vrijeme koje poništava granicu između stvarnog i apstraktnog, ostavljajući prostor vječnosti da postoji u ideji koja nadvisuje i pjesnika samog; kao živi organizam diše i daruje esenciju bića - oživotvoruje pjesnika i kao živa riječ briše granicu između života i smrti.

 
Suptilna vibracija jedne mlađahne duše ostavljena čovječanstvu kao darivanje onog najvrednijeg što postoji u nama, a to su naši osjećaji, još jednom potvrđuje da ljepota pjesničkog stvaranja nije dana svim ljudima, nego samo rijetkima, onima koji suosjećaju sa tuđom patnjom. Onima koji su ranjivi. Onima koji dotiču onostrano. Riječ je, dakle, o nadahnuću, o posebnom daru koji nas iz dubine duše tjera da svoje osjećaje priopćimo drugome kako bi mogli podariti čitavog sebe, sa svim svojim ranama i bolima u raspeću traganja za srži bića kao krajnjem cilju. Darivanjem svoje najdublje intime postaje se ranjiv, ali ugodna je bol tih rana. Te rane oplemenjuju.
Pjesme Olega Sagnera,

Rekleksivno uranjanje u sveopće;

Ima trenutaka
Kad moje utonulo tijelo
Shvati
Ovo sunce što sja…

"Naš svijet", str. 12

Egzistencijalno propitkivanje;

 

U procjepu
Između sna
I buduće jave
Dječjim obrazima dodiruju
Hladna stakla buđenja.
Urezuju život
U nabubrele grudi…

"Sad kad su djevojke najljepše", str. 4

Dramatika sveprisutne ljubavi koja obgrljuje svijet rukama, klikće i poziva;

Hajdemo svi odletjeti balonima-
Šarenim, velikim balonima,
Tamo gdje će biti mjesta
Za sve naše šare
Ispisane kistovima
Na dobroćudnim proljetnim listovima,
Tamo gdje će biti mjesta
Za sve vjetrove na ovom svijetu,
Za sve snjegove svih dugih godina
I sve kiše pokislih ljubavnika…

"Baloni", str. 40

Eho jedne prerano prekinute mladosti vraća u stihovima živu sliku pjesnika u svim njegovim htijenjima, bolima, nadanjima i proživljenim ljubavima i ostavlja neizbrisiv trag. Trag čovjeka, dakako, kao nesavršenog bića koje u svojim najtežim trenucima traži utočište u Bogu - Svjetlosti koja će pokazati put iz mraka i boli u blaženstvo i mir. Čitava pjesnikova duša, čitavo pjesnikovo biće - trenutak uhvaćen u vječnosti – osjećaji, ljubav, borba sa smrću, sve pretočeno u riječ, iskrenu i toplu, slobodnu i laku, živi i danas iako pjesnika nema među nama. Živi u njegovom stihu. Ostali su tragovi - ostalo je svjedočanstvo jednog odlaska sretnog u letu. Tako sretnog "da ni pjesmu ne bi pisao". Nema straha, nema žaljenja, sve što je trebalo reći, izrekao je, sve što je bilo u njemu, darovao je drugima - nama. Dozvolio je da bude "poput trave kroz koju prolaze ljudi kao kroz potok".


Oleg Sagner darovao je sve što je imao. Darovao je čitavog sebe u slobodi svojih pjesničkih promišljanja - u svojem stihu.

S iskrenim vjetrom,
Olakšan za gordost,
Odlazim
Ka svjetlima topline,
Lagan u nepostojanju,
Sretan u letu.
"Pilot", str. 24

Tragovi Olega Sagnera, duboko urezana brazda, glazba snažna upravo kao život pjesnika - duboko ljudski tragovi - suptilni, bolni, nježni, puni ljubavi za Ženu, za majku, za prijatelja, za čitav svijet. U njima odzvanja sav maestoso jednog života i jedne mladosti.

Đurđa Parać, prof.


Na početak




Bljeskovi osobne promatračnice

Pogovor knjizi "Epigrami i drugi zapisi" Zorice Krznar Blagec



Epigrami - kratke duhovite satirične pjesme, možemo reći, sažete do krajnosti, koje teže da neočekivanim zaključkom iznenade čitatelja, zasigurno su jedna od najzahtjevnijih književnih vrsta. Samim time, epigrami su i rijetko zastupljena književna vrsta koja traži pronicljiv, duhovit, vedar duh koji je u neprestanom propitivanju kako sebe, tako i okoline u kojoj se kreće.

Zorica Krznar-Blagec, pišući aforizme i epigrame, jedna je od rijetkih žena kod nas koja se bavi ovom vrstom književnosti, u kojoj je, kako kažu već prokušani književnici i književni kritičari, ostavila zapamćen trag.

Kako je uglavnom svako književno djelo poruka koju autor želi prenijeti čitaocu, tako samo djelo najviše svjedoči o svom autoru a svaka književna kritika subjektivni je doživljaj djela, ali i posrednička uloga između djela i čitalaca. Dakle, ako govorimo o vrijednostima djela pod naslovom "Epigrami i drugi zapisi" Zorice Krznar Blagec, moramo ponajprije naglasiti da je ovo djelo hommage-poklon njezinoj obitelji kao i njoj najdražim ljudima, ali ne zaboravlja ni one "koji imaju sluha za njezinu kultura duha". I tu je ona poveznica koja približuje sve obitelji i sve ljude, naravno, ukoliko su bliski po kulturi duha, odnosno, ako se prepoznaju u istim afinitetima, u istim htijenjima i traganjima. Međutim, Zoričinu kulturu duha i nije tako lako doseći jer njena "promatračnica" visoko je postavljena, i onda kad je satirično okrenuta prema pojedincu i društvu, i onda kad moralizira, ali i onda kad daje poduke. Ona je samosvojna, autentična, iskrena, puna ljubavi i brige za svoju okolinu i za bližnjega svoga. Ljubav i nije ništa drugo nego briga za nekog ili nešto što nam je izuzetno važno, a Zorici je važno upravo poštivanje Života kao čudesne i nedokučive manifestacije ovoga svijeta. Svijeta u kojem je za Zoricu sve živo. I trava i cvijet i Zemlja i Svemir. Sve je živo, sve diše, sve osjeća i o svemu Zorica vodi brigu. Tu leži izvor njenih muza ali i izvor njenih strahova. Briga za etos svakog pojedinca, a uz to i zajednice, nagoni Zoricu da hodočasti, naravno, kroz pisanu riječ, kao savjest, i ono što bi se moglo činiti kao najveći paradoks, u stvari je logičan slijed. Zorica često navodi da je zaljubljenica u pisanu riječ a ne rasiplje se riječima već ih sažimlje u dodirljivu misao koja zabljesne, najčešće, u humorističnom tonu. Nije li to datost dana rijetkima?! Nije li to svojevrsna mudrost?! Stoga bih zaključila: bljeskovi Zoričine promatračnice biseri su mudrosti koji će kao vječno štivo zabljesnuti svakoga tko voli i tko traga za takvom vrstom literature.

Autorica je knjigu podijelila na četiri ciklusa. Prvi ciklus - Epigrami. Drugi ciklus - Zapisi iz osobne promatračnice. Treći ciklus - Konstatacije i četvrti ciklus - Pisma vojnika, odnosno pisma njezinog sina Zorana sa odsluženja vojnog roka, a koje autorica nesebično daruje čitateljima u želji da na trenutak probudi sjećanja na strepnje i strahove koja svaka majka ima kad joj dijete ode u vojsku.

Đurđa Parać, prof., u kolovozu 2009.


Na početak



Riječ kao dah, kao otkucaj srca, kao oživotvorenje

Recenzija zbirke pjesama "Životna feniksoljublja"  Željke Cvetković



Pjevati i misliti o pjevanju znači ispitivati Temelje.

/J. Kaštelan/



Živimo filozofski pragmatizam i etički relativizam u kojem su zanemarene duhovne vrednote kao što je pjesnička kreativnost. U takvom životnom ozračju poezija, kao vrhunac duhovne djelatnosti, zauzela je posljednje mjesto na ljestvici željenoga. Nije li to zatiranje čovjeka u njegovom najsavršenijem obliku? U duhu! Bilo bi, kad poezija nebi bila sloboda u punom smislu te riječi. Sloboda duha! Kad nebi bilo tako, onda nje, poezije, ne bi ni bilo, a ipak je ona tu, i kroz povijest čovječanstva nadahnjivala je najsvetija čeznuća čovjekove težnje – put ka savršenstvu. Put ka savršenstvu moguć je samo u duhovnom smislu, odnosno u komunikaciji, i tu poezija zauzima prvo mjesto. Ona se ne može ničim zamijeniti. Štivo je to koje teži buđenju najtananijih osjećaja kroz misterioznu snagu Riječi. Inkarnacija osjećaja oživotvorenje je zbilje koja nudi vlastite otkucaje srca. Nudi vlastiti dah. Ima li ljepše, iskrenije ili možda uzvišenije komunikacije?


Riječ- kao bilo ljudskog postojanja - I BI ROĐENA RIJEČ kao izvorište komunikacije, kao potvrda čovjekovih nadahnuća i stremljenja, gdje drugdje ako ne u pjesništvu, dobiva svoje puno dostojanstvo. Taj odnos i ljubav spram riječi otkriva pjesnika u potpunosti, razgolićuje njegovo polazište i cilj. S toga, pjesništvo ne samo da zavređuje pažnju nego i «čuđenje» kako to kaže A.B.Šimić, jer tek u pjesništvu čovjek može opipati osjećaje i misli. Tek tu osjećaj i misao dobivaju svoju punu formu. Tek u pjesništvu ostvarujemo istinski odnos sa metafizikom svijeta. «Vrhunska poezija ne izražava fenomene, već esenciju fenomena», /Schopenhauer/, jer ispitivanje esencije bića ovdje nije filozofska spekulativnost, već iskreno doticanje svjetlosti koja vodi putem intuitivnih prožimanja svekolike stvarnosti. Svjetlost je to koja vodi putem dublje mudrosti. Tu Ona-Pjesma dobiva svoj prijezir kao i svoje uzvišeno priznanje.


Upravo na tragu sveprožimajućeg stapanja, zbirka pjesama «Životna Feniksoljublja« pjesnikinje Željke Cvetković, nudi ljepotu komunikacije sa svekolikom zbiljom. »Suglasja» tako oprečnih naravi kao što su duhovno i materijalno, otkriveni u harmoniji stvaranja pjesničkog genija, potvrda su pretakanja. Potvrda su oživotvorenja misli i osjećaja. E = m. I tu počinje pjesnička Istina. Dakle, pjevati i misliti o pjevanju ispitivanje je i propitivanje Temelja. Svjesna da samo jedan put vodi ka savršenstvu- put propitivanja, Željka Cvetković s pravom pita; «Tko si ti, koji povezuješ živo i neživo»? /»Svetište ljudskog uma»/.


Pjesnička erudicija pjesnikinje Željke Cvetković, rođena na zgarištu raspeća otkrivanja vlastite ranjivosti, jer «ništa nije crnje od bezglasnog grla» /»Dozivamo zemlju»/, otkriva dvije neminovnosti: da je «riječ neminovna kao život i tinta neminivna kao smrt» /.» Čarobnica Riječ»/. Riječ, «kao moćan predznak za toplinu» /»Orkani prešućenih riječi»/, otkriva pjesnikinju kao nepresušno vrelo uvijek novog stvaranja, uvijek novog rođenja u novim otkrivanjima, u novim stapanjima. Biti trava, figura od žada, duga nad univerzumom......ništa pjesnikinji nije strano. Ali biti pjesnik njena je neminovnost: samo
»U GORUĆIM PRSTIMA UMJETNIKA SPAJAJU SE SVEVIŠNJI KONCI» /»Savezništvo»/


Uronjena u samu srž, u misterij Riječi, pjesnikinja Željka Cvetković nosi tu Riječ u sebi kao dah, kao otkucaj srca, blagoslivljajući je u uzvišenom tkanju svoje osebujne komunikacije sa svekolikim svijetom. U svojoj pjesmi! Pjesma je za nju ogoljenje do potpunosti. Biti pjesnik dar su i raspeće moranja, pretapanja sa Sveopćim, gdje je riječ dah-duša, esencija samog postojanja, a tinta otkucaj srca-sredstvo potvrde njenog postojanja i njene vječnosti. Dakle, život u svojoj prolaznosti, kao i u svojoj vječnosti. Eros -Tanatos, život i smrt. Tanatos - Eros, smrt i život. Smrt i život pretočeni u ljubav stvaranja. Uvijek kod novog tkanja pjesme rađa se i ona, pjesnikinja Željka Cvetković: oživljava kao ptica Feniks. Bez tog tkanja ona ne živi. Dok ne rađa pjesmu, ona je mrtva. I tu leži njena tajna. Tajna svijeta pjesnikinje Željke Cvetković. «Jer jesmo li snaga žeravice od koje se sunce razvija? Ili smo noć, noć i samo noć...» /»Sto suglasja»/ vrište slova u ova «bestidna» vremena snagom pjesničkog genija.


st komunikacije u propitivanju sveopćih i vječnih istina, kao i pjesnička zrelost u traganju za osebujnim izričajem i vlastitim jezikoslovljem, svrstavaju Željku Cvetković u pjesničke velikane. «Uloga je pjesnika da nam pomogne uvidjeti ono što je stalno u onome što je promjenjivo i prolazno» /R.W.Emerson/. Pjesnikinja Željka Cvetković uspjela je pronaći ono stalno, neprolazno i vječno.

Đurđa Parać, prof.

Na početak




Na izvorištu

Recenzija prve knjige pučke poezije Turopolja

 
Svaki onaj čovjek koji traga za duhovnim vrednotama u sebi i oko sebe, krijesnica je koja ljepotom i smislom osvjetljava ovaj svijet.

Povijest nekog naroda ili nekog kraja isčitava se prvenstveno u njegovim običajima koji čine njegovu svakodnevicu. Život običnih ljudi, njihove navike, htijenja i dosezi čine kulturu neke zajednice i kao takova ona ulazi u povijest da bi njene generacije poslije mogle na čvršćim temeljima nadograđivati, upotpunjavati, oblikovati, kako vlastitu misao tako i običaje po kojima smo slični drugima, ali i različiti od drugih.

Dakle, nisu samo drveni dvorci, kurije, čardaci, crkve i kapele koje ovdje s ponosom još zovemo "Turopoljske ljepotice", one, koje govore o ovom plemenitom kraju kojeg sa svoje južne strane ima grad Zagreb. Lijepo, uvijek hrvatsko, nikad tuđe, uvijek svoje, plodno i bogato Turopolje, zvano još u starini Campus Zagrabiensis, neiscrpna je riznica stoljećima njegovane vlastite kulture. Iako vezano pupčanom vrpcom za grad Zagreb dijeleći s njime sve povijesne nedaće, uspjelo je Turopolje sačuvati svoj identitet. Upravo njegovi prekrasni običaji što čine njegovu svakodnevicu, odnosno, njegova otvorenost srca, gostoljubivost, dobrohotnost, obilježili su povijest Turopolja jednakom žestinom kao i sve ostale specifičnosti ovog plemenitog i po mnogo čemu osebujnog kraja.

"Turopolje ima medjutim svoj specijalitet u tome, što je ondje bilo u spomenuto vrijeme razvijeno prigodno pjesništvo. Nisu te pjesme,... od nikakve literarne vrijednosti - na mnogim mjestima izgledaju pače vrlo naivno - ali ipak podaju jasno karakteristiku ondašnjega života".*

Mogla bih se složiti s nekima koji kažu da ne treba miješati kruške i jabuke kad je u pitanju pučko i akademsko pjesničko stvaralaštvo, ali jako dobro znam da se kruške i jabuke beru u istu košaru koja se nosi doma kao bogatstvo plodova jednog te istog vrta. Pjesme, ma kakove one bile, produhovljene ili tek puka inspiracija, one su uvijek preslika duše koja ju je napisala.

Pisali su i pišu turopoljci bez obzira na kritiku, znajući da snagu, ljepotu i plemenitost duha može prenijeti samo riječ, ostavljajući tako svojim unucima i čovječanstvu istinu o sebi. Istinu vremena u kojem su živjeli. Istinu o snazi i jačini svoje duhovnosti. Ono što nije zapisano pada u zaborav...

Živo se sjećam kad se nije mogla niti zamisliti seoska zabava koja je uvijek započinjala priredbom na kojoj su se čitali takozvani "vrapci". Bile su to rimovane satirične doskočice koje su opisivale karakter pojedinca i društva. Takve "vrapce", između ostalih pisala je i moja baka i šteta što se s takovim običajem nije nastavilo. Bila je to moralna kritika sredine u kojoj se živjelo,a koja danas itekako nedostaje. Ostalo je u sjećanju samo nekih ljudi koji su to dugo prepričavali, a potom je palo u zaborav.

*"...Tak je s povešću ki ju duhom ne razvidi i spozna v nenom mraku se zgubi.
*Turopoljci nisu i ne smiju biti izgubljeni u povijesnom mraku. Njihova je povijest bogata, sebi svojstvena i kako smo ustvrdili, slična, ali i različita od drugih.
*Laszowski, Emilij. "Povijest plem. općine Turopolja" (sv.1.str.22.).
*Judita, pl. Trbić Jandriš, pučka pjesnikinja - nešto od građe postoji u Nac. sveuč. biblioteci Hrv *"Povijest Turopolja sv.II." Predgovor pretisku Mr. Zdravko pl. Lučić).

Međutim, koliko je važno duhom biti prisutan, a da bi se mogla prepoznati vrednota sadašnjeg trenutka koji će po tom ostaviti odjek koji ulazi u povijest za to treba, vjerujem, složit ćete se sa mnom, poseban dar.

Na tom daru dužni smo zahvaliti Ljubici Pernar-Robić koja je ponovo digla iz mrtvih, budimo iskreni, u nas marginalizirano pučko pjesništvo i potrudila se, kako potražiti autore, tako i skupiti građu i oformiti knjigu. Koliko sam upućena, ovo je prva knjiga ovakove vrste na ovim prostorima. Nepogrešivo dugogodišnje iskustvo profesora i knjižničara traga za onom niti u kulturi koja još nedostaje.

"SUVREMENO PUČKO PJESNIŠTVO TUROPOLJA – KNJIGA PRVA" najavljuje ozbiljan rad na ovoj temi i dublje upuštanje u potragu za pučkim stvaralaštvom. Tim više ova knjiga ima svoje uporište. Isto takovjerujem da će ova knjiga biti ne samo povijesni dokument nego i veliki poticaj mnogim talentiranim dušama da se otkriju. Dušama, koje, kako kaže Ljubica, "grade svoju poetiku".

To su nepatvoreni izvori svake nadogradnje. To je primarna snaga, izvorište svih ostalih utoka, jer pjesnik se ne stvara. On se rađa! Mogućnost pjesnika da inkarnira osjećaje i misli u riječi ponekad "veće" i od samog pjesnika jedinstveni je Božji dar.

"Poetika doduše ne stvara pjesnika, ali pjesnički talenat bez znanja zakona pjesničke umjetnosti jest zlato sakriveno pod kamenom, jest nelašten dragulj".

*Ljubica Pernar –Robić krenula je u potragu za zlatom sakrivenim pod kamenom i odlučila je olaštiti dragulje plemenitog Turopolja. Hvala joj što mi je dala priliku da na tom putu koračam zajedno snjom.

*

*Udruga umjetnika "Spark" - iskra je koja okuplja ljude tragače za duhovnom ljepotom, ostavljajući tako povijesti nadgradnju čovjekove misli i djela, na putu prema onom boljem u sebi samom, oplemenjujući tako i sebe i zajednicu u kojoj živi. Nastojanje duhovnog razvitka svakog pojedinca – izvor su i uzrok – zajedničkog nam dobra. To je svrha i cilj Udruge umjetnika Spark.


Đurđa Parać, prof.




Na početak







Copyright © 2015. Udruga umjetnika "Spark" | Sva prava pridržana