x

 

 

Goran Beus Richembergh:

Velika Gorica kao regionalno kulturno središte?

(Iz časopisa "Spark" br. 14., lipanj 2007.)

 

 

Autor članka je 2007. godine bio zamjenik gradonačelnika Velike Gorice. Danas je aktivni saborski zastupnik. Aktivan je i u promicanju kulture, imao je vizije (vidi naslov!) koje su se prilično i ostvarile, zahvaljujući naročito njemu i ravnateljici POU VG Senki Bulić. GBR je i pjesnik. Objavljivao je svoju poeziju. Recitirao.

(op. urednika ovih stranica, listopada 2009.)

 

 

Goran Beus Richemberg

Velika Gorica je grad kojega šira javnost još uvijek ne percipira relevantnim kulturnim središtem. Dio razloga za to svakako leži i u činjenici da je naš grad dugi niz godina razvijan kao spavaonica ili tek predgrađe Zagreba kao moćne hrvatske metropole. Kad je Velika Gorica stekla status grada, posve se odvojivši od Zagreba u Zagrebačku županiju, nije joj na ruku išlo ni to što, iako njen najveći grad, nije postala i upravnim središtem Županije. Ipak, relevantnost lokalne kulturne scene u širim okvirima, prije svega regionalnim ne stječe se nužno upravnom ulogom. To prije svega ovisi o kvaliteti i raznolikosti kulturne produkcije te o snazi i sinergijskome učinku njenih kulturnih stvaralaca i kulturtregera. Nije, dakle, dovoljno u svojim memorabilijama zlatnim slovima upisivati velikane poput Franje Lučića ili Augusta Šenoe da bi se stekao placet kulturne relevantnosti. Za to je potreban širok i čvrst most ka suvremenim poetikama te nezadrživo, stalno živo i razigrano kulturno stvaralaštvo koje istražuje i prelazi granice očekivanoga.

 

Neki drže da treba kreirati brandove na koje se može osloniti kulturni identitet. U optjecaju su mnogi prijedlozi: pored Lučića i Šenoe spominju se još i Andautonija, Lukavec-grad, Krčka vrata, drvena sakralna i svjetovna arhitektura, kravata, odnosno turopoljska podgutnica, folklor itd. Što su među svim tim prijedlozima zapravo tek kapacitirani simboli koji bi pretrpjeli kvalitetnu kulturnu pa i promotivnu eksploataciju, a što su stvarni mogući brandovi koji imaju nosivost identiteta još nismo sigurni. U svakome slučaju, proći će neko vrijeme dok ne osovimo temeljna uporišta i počnemo graditi prepoznatljive elemente identiteta koji će nas kvalitetno i atraktivno izdizati iz okolice, a oaobito činiti posebnima od struja koje privlači i guta sve siromašniji i jednoličniji zagrebački kulturni kovitlac.

 

To da se naš grad još uvijek ne uzima zaozbiljno u kulturnome smislu Velikogoričanima i Turopoljcima nije drago jer se silno ponose na tradicijske oblike kulture koji su u našemu kraju izrazito moćni, kvalitetni i sadržajni, a što je za diku i ponos, te koji imaju i veliki broj mladih i starih koji se njima bave. Tome svjedoči ne samo najbolje amatersko folklorno društvo u Hrvatskoj, što je prestiž kojega je zaradio FA „Turopolje“, nego i gotovo dvadeset različitih KUD-ova i organizacija sličnoga profila. Malo koji kraj u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom živošću i bogatstvom izvornoga i repetitivnoga folklornoga stvaranja kao naša folklorna scena.

 

Ipak, prihvatimo li činjenicu da tradicijska kultura, neovisno o tome koliko i kako je očuvana te koliko je stekla baštinika, ne može činiti ukupnost kulturnoga identiteta, nego tek njegovu potku, učinit će nam se da su ostali kulturni sadržaji manjkavi ili sporadični, da se njima bave tek malobrojni pregaoci i da ih ne prati brojnija, oblikovana i profilirana kulturna javnost. Da li je to stvarnost ili tek privid?

 

Činjenica je da imamo izuzetno važne kulturne institucije poput Pučkog otvorenog učilišta, Gradske knjižnice i Muzeja Turopolja, koje su odavno utemeljile i stalno razvijaju paletu svojih kulturnih događanja. Činjenica je, također, da je Galerija Galženica među najpriznatijim u Hrvatskoj, da je naša Umjetnička škola „Franje Lučića“ izrazito ambiciozna i da spada među škole koje se najbrže i najkvalitetnije razvijaju. Mnogo je dakle razloga da tvrdimo da s našom kulturnom produkcijom i njenom kvalitetom sve štima i da svaki kritički govor o tome zapravo negira postignuća kojih je mnogo. Ali samo ako su naše ambicije osrednje.
Suprotno tome, ovdje želim otvoriti i kritički rakurs jer polazim od činjenice da je veliki broj Velikogoričana doselio iz drugih krajeva odnosno da ima intenzivno iskustvo Zagreba i njegove kulturne ponude, što stvara mogućnost usporedbe, zahtjevnijega načina vrednovanja onoga što doista imamo u Velikoj Gorici. Ako pristupimo ovoj temi iz toga pravca, onda ćemo stanje u našemu gradu moći vidjeti i u novome svjetlu. Prije svega moramo ustanoviti da na tehničkoj razini imamo brojne manjkavosti: nemamo koncertnu dvoranu, koja bi, primjerice, mogla ugostiti simfonijski ili filharmonijski orkestar sa zborom; postojeća scena POU je nevjerojatno manjkava za izvođenje zahtjevnijih produkcija, osobito kazališnih; nemamo ljetnu pozornicu; nemamo omladinski klub, odnosno rock-scenu i tako redom.

 

Što još nemamo, a trebamo da bismo zaigrali ozbiljniju ulogu u regionalnome ali i širemu smislu? Prije svega, rekao bih, nemamo dovoljno hrabre i otvorene kulturne programe i repertoare. Zatim, nemamo kulturni časopis niti relevantnu književnu produkciju. Potom i kompetentnu kulturnu kritiku i drugačiji, odgovorniji pristup lokalnih medija ovim pitanjima. Tu situacija ide do karikature: objavljuju se prikazi neodržanih događaja ili se uopće ne razumije što oni stvarno predstavljaju. Lani je, primjerice, jedan lokalni medij o dodjeli nagrade „Radoslav Putar“, najprestižnije nagrade za mlade likovne umjetnike u Hrvatskoj, koja se već nekoliko godina zaslugom Klaudija Štefančića, dodjeljuje u našoj Galeriji Galženica, izvijestio kao da se radi o skupnoj izložbi četvoro anonimaca, ni riječju ne spomenuvši svrhu njihova izlaganja i kome je prominentni žiri zapravo dodijelio nagradu. A ona nije mala i beznačajna: stipendija u SAD-u i samostalna izložba u galeriji Miroslava Kraljevića u Zagrebu. Kad smo već kod likovnih umjetnosti valja priznati da nam je Galerija Kordić posljednjih godina utonula u osrednjost iz koje ne zna izaći. Pokretanje risarskih tečajeva tek je jedan pokušaj da galerija dobije i druge sadražje, ali oni osnovni – izložbe trebaju novoga duha i hrabrosti. Ni prilike u našemu udruženju likovnih umjetnika nisu posve ohrabrujuće: željeli bismo da prevladaju svoje poteškoće i osiguraju više prostora za afirmaciju svojih članova. Lakše bi nam bilo da imamo i ogranak Matice hrvatske. Na žalost, nekoliko inicijativa koje su išle u pravcu obnove ogranka nije uspješno dovršeno. Bilo bi dobro da ova koja je u tijeku uspješno predstavi javnosti svoje mogućnosti. Bio bih sretniji da znademo bolje iskoristiti činjenicu da u našemu gradu žive ljudi od većega kulturno-umjetničkog ali i kulturno prosvjetnog formata. Ima znanstvenika, sveučilišnih profesora, pisaca, likovnih i glazbenih umjetnika za koje velikogorička javnost gotovo da ni ne zna: od Alekse Bjeliša, Ive Pranjkovića, Miljenka Jergovića, Zore Dirnbach, i drugih.

 

Ipak, mišljenje je mnogih da se polako ali sigurno prilike u kulturnome životu našega grada bitno mijenjaju u posljednje vrijeme. Ja bih tu dometnuo: osjetno na bolje. Pučko otvoreno učilište je ponovno otvoreno u bitno boljim prostornim uvjetima, kao i Gradska knjižnica, koja je veliki jubilej 120 godina knjižničarstva u našemu kraju proslavila useljenjem u novoobnovljene prostore. Koncertna scena za mlade je živnula. U Velikoj Gorici su u posljednje dvije godine viđene sve relevantne rock-skupine u Hrvatskoj: Psihomodopop, Hladno pivo, Vatra, Goran Bare, TBF, Stampedo, Let 3. Pokrenut je i festivalski program „Gorica gori“, a ustanovljeno je i više novih gradskih kulturnih manifestacija, poput Dana sv. Benedikta u Mićevcu, „Susreta u Andautoniji“ u Ščitarjevu te „Lucijskih dana“ u čast Dana grada i Festivala urbane kulture (FUK) u samoj Velikoj Gorici. Aktiviranje gradskoga stadiona za potrebe stadionskih koncerata pokazalo se odličnim: ugostili smo svjetsku zvijezdu Shakiru, a nedavno i barda hrvatskoga popa Olivera Dragojevića. Ne treba zaboraviti da smo prepunim gledalištima Pučkog otvorenog učilišta dočekali i Massima Savića te klapu „Maslina“ iz Šibenika, a pohodio nas je i čuveni Jan Fabre, jedan od najvažnijih svjetskih suvremenih umjetnika koji je na licu mjesta htio vidjeti može li kod nas ostvariti neki od svojih projekata.

 

Tko god prati kulturna događanja u našemu kraju složit će se da je dolazak Senke Bulić na čelo Pučkog otvorenog učilišta koncem prošle godine donio novu svježinu i sadržaje kakve do sada velikogorička javnost nije mogla vidjeti. Osobito kazališnoga i multimedijalnoga karaktera. Dio konzervativne javnosti je pokušao omalovažiti njen program ali ona se na to ne obazire jer vjeruje u nas. Sve je, zapravo, počelo još u prosincu s predstavom „Božićna haljina“, u vlastitoj produkciji POU, koja je izvedena 15-ak puta (do sada nezabilježeno kod nas), nastavljeno je velikim performanceom za Valentinovo, a kulminira ovogodišnjim „Goričkim večerima“ koje su prepune vrhunskih poslastica. Od premijere koreodrame „Život, dragi život“, izvedene pred prepunim gledalištem POU, koncerta jednoga od najvažnijih suvremenih umjetnika u svijetu – čuvenoga violinista Alexandera Balanescua u Lukavec-gradu pa do predstojeće premijere „Šume Striborove“ u neposrednoj blizini te drevne utvrde. Nikada ranije nismo vidjeli toliko kulturnih priloga i najava na nacionalnim i lokalnim televizijskim kućama o Velikoj Gorici kao ovih dana. To imponira i poziva.

 

I ne samo to: u Velikoj Gorici uskoro svoje režije postavljaju Paolo Magelli i Ivica Buljan. Prvi još ove, a potonji vjerojatno naredne godine. Tek će to biti nova uporišta za promatranje velikogoričke kulturne scene s više respekta i pozornosti javnosti čitave regije, ali i države.

 

Uspjeli smo još u nečemu: vraćamo publiku u kino-dvoranu. U prvih pet mjeseci smo imali više posjetitelja kina nego čitave prošle godine. Štoviše, Vesna Gjurković nam je priuštila za Goričke večeri pravu kulturnu deliciju: ciklus filmova pod nazivom „Može i bez Hollywoda“, zapravo europskih i azijskih vrhunskih filmskih ostvarenja.
Ni jedan grad Zagrebačke županije nema nešto slično. Čini mi se da su neki raniji pokušaji koji su bili zabilježeni u Sisku i Karlovcu, dakle, u susjednim županijama, daleko manje potentni od ovih naših. Iskreno se nadam da možemo postati regionalnim i relevantnim kulturnim središtem. Zato ljude poput Senke Bulić treba tražiti, naći i zadržati.

 

No, da se vratimo malo na kulturni amaterizam, bez kojega je nezamisliva kulturna scena bilo kojega grada i kraja. Mnogi drže da je zlatno vrijeme kulturnoga amaterizma ostalo iza nas, prisjećajući se osamdesetih godina kada je Hrvatski sabor kulture, velika krovna organizacija koja je objedinjavala mnoštvo amaterskih kulturnih organizacija, dosegla zenit uspješnosti. No, da li je doista tako ili se zapravo obrazac funkcioniranja činitelja te velike scene u međuvremenu zbog korjenitih promjena u društvu umnogome i sam promijenio? Kad govorimo o kulturnom amaterizmu u prvome planu su svakako djelatnosti kulturno-umjetničkih društava. Tako je i u Velikoj Gorici. Sam naziv zapravo definira prostor njihova poželjnoga djelovanja: kultura i umjetnost. Dakako, misli se na kulturno-umjetnički amaterizam. No praksa kazuje da se velika većina KUD-ova u Hrvatskoj bavi samo i isključivo tradicijskom kulturom, odnosno folklorom, djelujući putem folklornih ansambala i zanemarujući ostale oblike kulturno-umjetničkoga amaterskog stvaralaštva. Prije svega se tu radi o likovnom, glazbenom, foto, video i književnom stvaralaštvu koji su u pravilu zapostavljeni. Rijetki su izuzeci. U velikogoričkome kraju kao pravi izuzetak bilježimo tek Ogranak Seljačke sloge iz Buševca, koji je pored folklora i nekih drugih oblika tradicijske kulture (očuvanje drvenoga graditeljstva Turopolja) već odavno iskoračio prema kazališnom amaterizmu, a bavi se i drugim aktivnostima.

 

Valjalo bi to razmotriti pomnije unutar samih društava i naći načina kako da se kulturno-umjetnička društva, pored folklora, posvete i drugim oblicima kulturno-umjetničkoga amaterizma. Po meni bi trebalo otvarati prostor u KUD-ovima i za sekcije koje bi se bavile kulturno-povijesnim radom, odnosno bilježenjem povijesti svoga sela ili kraja kroz zabilješke, sjećanja, dokumente, zatim prikupljanjem etnološkoga materijala, starih fotografija, pisane ostavštine. Također i predstavljanjem starih zanata i vještina koje imaju obilježja umjetničkoga stvaranja: vez, tkanje, obrada drveta itd. Uz tradicijski prostor može se mnoštvo aktivnosti ostvariti i na prostoru suvremenoga stvaranja kroz različite radionice, izložbe, književne i glazbene susrete i slične manifestacije ili medije. Fotografija i video, likovna umjetnost, izdavačka djelatnost, glazbene aktivnosti, ples i kazalište, bilježenje i kazivanje pjesništva i proze, Internet i multimedijalni projekti tek su neki od medija ili oblika iskazivanja kulturno-umjetničkoga stvaranja. To je veliko područje na kojemu je mnoštvo izazova i mogućnosti afirmacije svakome tko se na ovaj ili onaj način izražava ili tek želi izraziti umjetničkim jezikom i/ili medijem.

 

U takvim okolnostima reduciranoga prostora kakvoga već imamo, ostali oblici amaterskoga kulturno-umjetničkoga stvaranja, osobito oni kojima je za cilj da potaknu kreaciju i oblikuju je u umjetničke forme, uglavnom padaju na pleća osnovnih škola koje nastoje kroz izvannastavne aktivnosti potaknuti bavljenje djece pojedinim oblicima umjetnosti. Tu su najviše zastupljene likovne umjetnosti te proza i poezija na turopoljskoj kajkavštini. Neke udruge također daju svoj doprinos popularizaciji likovnoga stvaralaštva primjerice kroz likovne kolonije. Najpoznatije su one koje organiziraju Plemenita opčina turopoljska u prigodi Lucijskoga spravišča te Udruga za unapređenje odgoja i obrazovanja „Gorica“.

 

Posebno mjesto svakako ima Udruga „Spark“ koja svojim djelovanjem popunjava velike praznine u sustavu kulturno-umjetničkoga stvaralaštva našega grada i kraja. Čini se da je „Spark“ uspio okupiti vedro društvo zanesenjaka i umjetnika-amatera koji hrabro stvaraju i predstavljaju ono čime se bave u slobodno vrijeme. Sigurno se dio javnosti spram toga odnosi s podozrenjem, možda i s podsmjehom jer se radi o amaterizmu u kojemu estetika izričaja umjetnika nije dovedena do razina karakterističnih za vrhunsku umjetnost što se za poetike u kojima stvaraju ne bi moglo reći. One su doista snažne i prepoznatljive. Ta snaga poetskih poruka definitivno i jest glavni kohezijski faktor tako raznolikoga društva stvaralaca. Amateri i hobisti su oduvijek bili prezreni od profesionalaca, bez obzira što snaga njihove poruke katkad nadilazi sva očekivanja publike i kritike.

 

U moru prijezira prema stvarnim vrijednostima koje je preplavilo sva moderna društva, obožavajući isprazni konzumerizam kao mjeru i kao svrhu, čini se da je povratak emociji i poticaju kojega ona daje da bi se svijet vidio i razumio kroz umjetnost i kulturu – neminovan. U tome svjetlu valja se zapitati: da li su kulturno-umjetničke organizacije poput „Sparka“ tek dokoličarski kružooci nerealiziranih umjetnika ili novi medij ljudske duhovnosti koja može spasiti svijet od potpune sterilnosti duha? Da ne bismo morali otići u filozofske raspre (ili da bismo ih tek zapravo poveli?) ja ću ponuditi jednostavan odgovor: dokolice u umjetnosti nema - kreacija je bit.

 

Sandra Kulier na večeri glazbe i poezije Gorana Beusa Richemberga

 

Slike su snimljene na poetsko-glazbenoj večeri koju je Goran Beus Richembergh realizirao uz pomoć pjevačice Sandre Kulijer 26. listopada 2007. godine u restoranu "Barba Niko" u Velikoj Gorici. Goranov recital vlastite poezije izmjenjivao se sa Sandrinim pjevanjem.

 

Na početak

 

Copyright © 2015. Udruga umjetnika "Spark" | Sva prava pridržana